Pisao je pesme , a vreme je teklo.
Pisao je: o tami, smrti, tami, a vreme je i dalje teklo. Glava mu je bila puna praznine ispunjene ponorima. Ipak, on je voleo jezik. Voleo je svoj jezik. Voleo je poeziju. To što je on voleo, volelo je njega. Osuđen na smrt, pisao je o smti dece, majki, šuma, svega...da, pisao je i o pucnju u svoju slobodu.
Slobode nema. Ko će onda ustreliti Ništa?
Ludoj filozofiju o besmrtnosti poezije može okačiti orden što postoji među stranicama poput magije slova.
Ne mogu vam tačno reći šta je sadržaj te knjige, ali
Nju - volim. Slabo rečeno -
Ona je moja suština i suština svakog poimanja- "kako podneti susret sa smrću"
Kako, Jone? Karajone, kako???
Puno puta susrela sam pesmu o umiranju i zato - živim.
Tu i Tamo kao TO.
Нема коментара:
Постави коментар