"Najzad ću predahnuti", pomislio je i legao na krevet.
Ne samo da je pomislio, on je to duboko želeo. Tako duboko da nijedna ronilačka ekspedicija ne bi mogla dopreti do dna želje. Tog dana, bolje reći - te večeri, ne, ne, ne, najbolje je "niko ne zna tačno kada", on je mirno zaspao. Shvatate?
Tako mirno da se ni po koju cenu nije moglo doći do razloga snenog predaha.
P.S. Nakon neprekidnog kruženja mislî o svemu navedenom, rukom su obrisali, sa stakla naočara na njegovim ustima (eto, i one su same odlučile da predahnu i spustila se bez dodira njegovih prstiju), trag izdaha.
Toliko, toliko, pustite ME da odmorim.
Нема коментара:
Постави коментар