Pre neizbežnog, jedinstvenog dogadaja, retko ko vas sme pitati plašite li se smrti.
Zašto?
Zato što malo ljudi na smrt sme i da pomislii.
Zašto?
Zbog straha da se u nju ne bi uneli i sa njom saživeli.
Ako se neko usudi i to pita mene, odacu mu tajnu:
"Plašim se života osudenog na predugo umiranje:
zub oko
stomak noga
um
uz usmeravanje otkucajima srca TIK..TAK...TI..TA...A.
Sada je sve jednostavnije:i letim, i ronim, i gorim, i ne postojim, a ima me u najdužem pogledu plave ptice koja slece
na moj grob.
O, hvala što ste pristali na ovaj razgovor; sada krecemo ..Tamo. Tamo?"
"Hvala i Vama - TAMO! "
Нема коментара:
Постави коментар