ПоезијаСРБ

ПоезијаСРБ
Друштво књижевника и књижевних преводилаца - Ниш

четвртак, 31. јануар 2013.

Marina Adamovic Ciklus - N(n)N(n) 81-100


N(n)N(n)100

dobro se sećam te večeri
neko je hodao preda mnom
(rekla bih da se odnekud znamo)
korak po korak u nedoumici
da li to njegove stope odjekuju
zastao je
i ja – pa gde bih sada nasred priče?!
otključao je neka vrata
(rekla bih – odnekud poznata)
upalio svetlo
navukao zavesu
da -
sve sam jasno videla
kao da sam bila na stub mu kičme oslonjena
uzeo je neku knjigu
otvorio        grčeći bore na čelu
litstao     čitao
ili mi se činilo
Najednom je ispustio knjigu
legao i zaspao
u snu me je dozvao
molio za pomoć, za neko pojašnjenje
znam da uvek treba biti spreman sebe dati
i predala sam se bez nebuloze
ušla sam
podigla knjigu sa krupno podvučenim imenom
podigla i njega s nejasno uvučenim pesmama u oku
izvela ga
još je prijatno bilo napolju
hodali smo kao jedan
a nad nama se kovitlala zora
joj
kako je divano
vidiš li čoveče?
toliko je godina prošlo a mi se
nismo upoznali
zamislio se sve dublje i dublje
uplaših se da će nestati
ne
on se na tren osmehnuo
zaglio me
zahvalio se
i
glasno šapnuo ime sa korica knjige
joj, važi….. upamtiću..

N(n)N(n)99

Još nije ni svanulo
a sat tumara od mene do sebe
toliko nerazjašnjenih pitanja
još više odgovora pod znakom
                                           čuđenja
hoću
sve ću razrešiti
sada ne bih
zaustavljam vreme
boli me glava
Li Tai Po mi  
                   dobacuje osmeh
                                    u belom

 Martovaske ide u pahuljama
N(n)N(n)97

razlistana knjiga na ispucaloj zemlji
sklopljeni kapci nad vidom u plamu

među oblacima
šetaju
ideje

N(n)N(n)96

dugo sam bila savremenik sebi
poznat po odajama ponoćnih son(e)ata
sada klize niz zidove i
valjaju se rekom biti-iii-ne
da, neizostavno
ja sam siva mrlja
u tvom svetu, Karolje
Karajone
napuštam te
Kamingse
odlazim
Majakovski sprema tajnu večeru
u svetu veselih boja
jesen stopira, zaustavlja me, 
prostire staze do ogledala
sve bacam sa sebe u sebe
znam
ne smem da zakasnim

N(n)N(n)95

nit
moga
o
čaja

stru
ji ja
če od
ke
dro
ve
šume

N(n)N(n)94

sneg kao nikada do sada
sunce zavejano ćuti i drhti
kao moje oči
pod ucveljenim kapcima
izustih reč
i nasta tama
dublja od one pod
lednim gležnjevima

N(n)N(n)93

'867. Bodler je postao poliglota.
’967.(koincidencija u plavom) i ja sam iznenada
progovorila na francuskom
” s’il vous plait, napiši mi pesmu!”
Na zgužvanoj  postelji
započeo mi je
nešto burno  o cveću i – zaplakao!
Bela ruka mi je ubacla,
umesto fusnote,
anđela u grlo
i šta sam mogla -
povratila sam i
Je ne parlais pas plus en français.
Molim?!
Da, rekli su mi da sam talenat-
na miru ću raspredati
s
Bodlerom
92N(n)N(n)
e

danima hodam putem sa natpisima
osvrćem se
moje kuće nigde
nema
sličajne prolaznike zaustavljam
a oni ćutke
upiru prste
u moje oko bez natpisa
prisećam se šifre iz detinjstva
ali ona se mene ne seća
nema mi druge – odustajem
ja sam opsežna digresija

kamingsonom,
Karajonom..
uh! Ričarde, dođi i ti, plesse, please, ple.
prekidam zbog je ne sais pas
ne sais …. pas pourquoi

N(n)N(n)91

Te noći
baš te
joj ne smem ni da pomenem!
hoću
evo
sakupiću suncohvat snage i…
dakle
te noći
Mesec je bio
majko moja !
tako tužan
gotovo očajan
što si me rodila a
nisi mu dozvolila da me zagrli
i stavi
u
svoju kolevk
u    u
znak pažnje
pod epitafom besmrtnosti




N(n)N(n) 90

"Život, za većinu ljudi, jednostavno – nije."
rekao je Kamings kad sam se rodila
"Dragi moj, ovo srce te ne čuje
igra po svome tvoju igru samotranscedencije...
znam da si me zakopao negde,
ali ono me je otkrilo i ubacilo u sanduče
bez poštanske marke do Kembridža.
Sada, evo, luta i tra
ži      ži
vot koji gleda kroz prozor voza
punog pisama,  smotanih pošiljki
i razmišlja
da li mene ili tebe treba  okačiti
o staklenene grane krhke jeseni
tvoja Nomen Nescio."

N(n)N(n) 89

kada sam ušla u ovu kožu
lepršala je kao zastava u znak počasti
još uvek mi nije jasno
šta se desilo pa je postala
tako tesna
suviše neologizama
metafora
stihova u inat
neštampanoj knjizi
ne
evo
smeje mi se
popucaće po šavovima na kraju redova

ja sam u besu
gazila
jedino čime sam bila obdarna
sluh koji sam krala pticama
munjama i svojoj duši stegnutoj u nosu

N(n)N(n) 88

tu sam    -----    -gde?
ovde    ---------   tu?
tamo   --------      onde?
tu sam  -------     tu!
evo sviće    -----  nikad više
ja u nadi ------    vratićeš se.

N(n)N(n) 87
 ·.
u kišnoj noći
korenje svira Bahovu svitu
snovi niču i
gledaju kapke
s one strane beznađa

N(n)N(n) 86
 ·.
ne smem da se pro
                         budim
i vidim ovu kraj sebe kako pe
                         re sudove
ne smem
to bi me uvuklo u ka-na-li-za-ci-
o-nu ponoirnicu
(oh,
kada bih u njoj i ostalaa ! )
umilo
napilo
i
poželelo dobar dan
mraku
u
mrtvim vijugama

dobar dan snu, laku noć gospodarice




N(n)N(n) 85

ćutali su
i ja sam ćutala
pričali su
i ja sam ćutala
nestali su
i ja ćutim i
gledam u sebe da se nađem

N(n)N(n) 84
Nebeskom Harmonijom
reči
kruže i
traže stihotok
do  fontane na magičnom trgu
nedužnih snova

otvaram arterije
i
sakupljam kapi
a srce uzdiše i
lirom dočekuje

N(n)N(n) 83

osuđena na apsurde
kao zemlja na potok i kamenje;
iščupam jedan, a niknu još tri,
ne reci da me ne poznaješ

možda postojim - možda se čini
ne reci ništa
tek ćuti 
za kraj

(Nn)N(n)82

ušao je u mene i osvrtao se
kao da traži tajni prol
a z
  a to
vreme 
ja sam spavala
i sanjala slova nalik na 
ubrane zvezde
jednom je nogom ušao u glavu
a drugom lagano mleo kamenje
moje su zvezde procvetale
i nisam odolela da se ne pro
budim nije me ni pogledao
samo je nastavio da kvasi limfu
i mojim kamenjem da se zida
počešah se po glavi (na pola
razvdojenoj)
kad se on iznenada okrenu
i poslovno, ali
vrlo uljudno reče
drago mi je, ovde ću otati,prijatno je
inače - ja sam pesnik bez mira

(Nn)N(n) 81
pitao je zašto uklanjam ono što stvorim
zatim ga vratim
i sve iznova
znate
iz nekog ugla života
signali meseca
rešavaju nedoumicu
jesen je naglo otišla
a
zemlja je još uvek budna i neiskazana.
kad dođem do neke vrste saznanja
biću dosledna..do tada... ni reči... ni traga obećanju

Нема коментара:

Постави коментар