ПоезијаСРБ

ПоезијаСРБ
Друштво књижевника и књижевних преводилаца - Ниш

понедељак, 23. септембар 2013.

III POETSKA KRATKA PRIČA - PREDOSEĆAJ



Polako, polako, na četiri noge, oslanjajući se na repni štap, guleći zidove kojima je pratila put do makaza - ušla je i zamolila:
"Odsecite mi ovaj pramenčić.."
Pogledi su se sudarali, lomili i kotrljali do stolice za šišanje.
"Ovaj tu?"
""Ne, negde između.."
"Ovde?"
"Ne... razvucite...dublje, dublje"
"O, da, pa to je bršljan žalosne vrbe! Stvarno biste njega?"
"Molim Vas, brže, brže... njega iščupajte!"
Na to je bršljan dobio na snazi, nije se prikradao kao ona; buknuo je, prekrio ju je sa svih strana i ona je ostala zarobljena."
"Ne mogu mu prići! Šta ste to učinili?"
"Isecite ovaj što viri!"
"Ovaj?"
"Da!"
Taj što je virio, nije se pojavio tek onako! Znao je za običaj "iseci kosu i smanjićeš muku!" Bršljan ga je odbacio ne bi li je zavarao. 
Uspeo je. Bila je mirna kao visibaba. Spustila je glavu, zahvalila se makazama, motorcanglama... i lagano, lagano, na osam ruku, nogu, vraćala se odakle je došla.
Odmah iza zadnje ogrebotine na zidu bolničke sobe, stajao je neko i rekao:
"Otac Ti je noćas umro; žao mi je.."
"Meni nije! A zašto bi? Zašto?  Nije mi žao! Upravo se vraćam sa sahrane sećanja na oca."
U ruci je držala onaj pramičak i , kao što običaji nalažu, bacila ga sebi iza leđa. Tog popdneva, zaspala je.
Molim vas, tiše, ne budite je!
(Ne - Nju! Bršljanovu intuiciju!)





Нема коментара:

Постави коментар