OETSKA KRATKA PRIČA - Precvetala
Izvinite, ali skraćeno ću
JBG!
od osnovne pišem, osvajam nagrade,. Nisam mislila o tome kao
o prestižu- jednostavno, tako sam živela. Na časovima francuskog, pisala sam
poetske radove; na kursu engleskog, isto. Na putu do mesta održavanja
takmičenja iz matematike, cepala bih list i pisala kratke priče. Kada spavam, sanjam TO. Ali, govoriti sam mogla samo dok nism upoznala suvu, sivu,
sedu otvorenost ka životu. Ubrzao mi je tempo prelaska iz relapsno-reminentne u
relapsno progresivnu MS. Uprkos mentalnom poremećaju, jasno uočavam
zaboravnost, rasejanost, poteškoće sa koncentracijom.
Jesam poeta (toga se sećam)
Jesam obožavalac ljudskosti (i toga, da)
Neljude brišem gummicom (drugačije ne bih, jer bih
zaboravila zašto)
Marina Precvetala
--------
12. FEBRUAR 1942.
Rat je u nama
Žar koji još teče našim venama
Uspomene koje grizu jače od vukova
Urlici u tihim predavanjima
U ušima zatvorenim šakama
I svim tim gnevom što plamti
Logor smrti kao kovčeg blaga
Stoji sakriven i truli
Dok čeka iskopavanja
Kurjaci ližu krv mrtvih i
Laju laju laju
Na pahulje u našim grudima
Riču sve snažnije
Stojte mirno pred otiscima
Prstiju i tela na žicama
Za zadnje čisto obećanje
Za poslednji bol
Poput sečiva.
----
USPOMENA
Kad ti je najteže,
pogledaj iza:
uporno te prati
sasvim mala,
iscrpljena,
u maglu uvijena,
stara, draga,
krhka
uspomena.
ZABORAV
Nećeš me videti
ali biću tu
Nećeš me ni čuti
ali ostaću
Na me nećeš misliti
ali osetićeš bol
Nećeš znati odakle
ali ja ću plakati
Kada svane
gavrani će graktati:
Zaborav ne postoji
IN MEMORIAM
Dragi moj
pišem ti pismo samo da znaš
kako te čekam
mada je prošlo više od šesto dana
Sećaš se
prvi put si me pozvao očima
da uđem u njih
pa zagrlio trepavicama
Osetila sam
pogled ti ima moć dragog kamena
boju cveta
sugurnost Plavog anđela
Od tada
nismo se rastajali več pričali
zenicama
koje su često pevale suzama.
Dragi moj
dok pišem ovo poslednje pismo
kraj mene raste
biljka sa tvojim krvnim sokovima
Dok se ne vratiš
negovaću je tvojim osmesima
i tvojim očima
ako se ne vratiš znaću da si u njima
LETO 1980.
Pitao je:
"Tu si samo zato što je
moja majka umrla?"
"Ne, ne, ne, šta ti je?"
Tu sam zato što je toplo
zato što si to što jesi,
i što imam vremena
za sakupljanje dramaturških
inspiracija,
ne zbog tvoje majke,
ne....
Pružio je glavu klupi i
zaspao kao sova.
Sedim na toj istoj klupi i pitam se
"Da li si se tada prvi puta
susrela sa smrću?"
Grana iznad nje je pukla
kô moj vid na oba oka
Treći put sam ugledala
kako gnezdo pada -
sakupljala, milovala,
dok nisam konačno,
- neka vrsta bolnog osećaja
umrla i sama,
Ništa više ne pita...
ali gnezdo opet pada
----
Dragi moj,
Duga bi priča bila o tome kako si došao na svet...
U meni si skakutao, nisam smela ni prstom mrdnuti... rekli su "kako
duge noge ima - na mamu" sa
jasnom naznakom o kom je polu reč;
samo sam se nasmešila i opet bila
vraćena u krevet, srećo moja, tada sam dobro naučila da se i bez hrane može
živeti (lude devedesete) ali samo malo toga sam za tebe izdvajala.
Došao je trenutak kada su odlučili da
na svet izvedu carevića...
neverovatno, ali iz duge kome - treći
put od rođenja - vratila sam se - i to s osmehom - živa!
Ko se još sa mnom radovao? Ko? pssst (reći ću ti sa druge paralele)
Oni u belim mantijama zahvaljivali su mi što imam tako finu telesnu građu da im EHO uopšte ne treba... naravno - šalili su se.. bila sam sa svih stana posmatrana... umalo da me proglase za čudo nad čudima.. nema identičnih rezultata! došla je i tvoja baka, poljubila te u čelo i rekla "znaš, zbog tebe ću preživeti" Ja, napustila krevet, ona legla tik do njega - ali - da bi se srećna sa životom rukovala .
posmatram to ovako sada
život- smrt -život --poezija
tvoja
do smrti
ja
---
Нема коментара:
Постави коментар